život kroz riječi

U večernjem zraku
Mirisi tvoji još su
U domu mom
Kao nježan dodir
Tvojih ruku
Kao poljubac
Na mom vratu
Kao šapat
Kojeg zidovi čuvaju
Od nestajanja
U snove odlazim
Udišući tvoje mirise
Sa bijelih jastuka

Pišem ti brzo, nekako užurbano jer riječi mi pobjeći žele. Hvatam ih kao leptire u mrežu po cvjetnoj livadi usred podneva. Vrućina me oblijeva od užurbanosti tim lovom, tim bježanjem od cvijeta do cvijeta, a svaki je riječ, nova, još ne izrečena, još ne napisana. Trag stopala bosog u mekoj travi otisak ostavlja kratko jer duša moja gotovo da težinu nema, lelujavo kroči i upija, i raduje se svem tom cvjetnom svijetu, a riječi se slažu, kitica do kitice, buketi sve veći i veći. Gdje ću ih pospremiti da ne svenu, da ne uveni u tom košmaru od misli. U tvoje ruke ih polažem, a ti ih čuvaj i vrati mi ih jednoga dana kada mrazevi zabijele livadom, kada leptiri svoj život uz travke ledne napuste. Vrati mi to obilje mirisno i šareno da dušu mi ogrije prije nego i ja svoj život uz travke ledne položim.


Znati da jesi tu negdje, lijepo je. Gotovo uvijek prije nego ti pošaljem moje misli pisane, one otplove putovima koji nama nisu znani, putovima za koje vjerujem da postoje i nepogrešivo pronalaze odredište.

jutro tvoj šapat
u tišinu mog doma donosi
razlijeva se slatko
moje sladeći tijelo
mislima na usne
s kojih ću
novim jutrom
sreću blagovati

A.Ž.K. 19.06.2011.

Prošlo je sedam godina. Sedam krasnih, sedam šarenih. Sedam godina u kojima su ponekad grube riječi pronalazile put. Poneka želja za prestankom, raskidom te čudne povezanosti. Kada god se spomene prekid pojavljuje se veliki upitnik tražeći razlog. A nije da razloga baš i nema, samo proturazloga je manje, ali zato daleko čvršćih. Znam da ne možemo imati savršenu vezu, savršenu ljubav, savršenu sreću. Zar je uostalom itko ima? Volimo se sedam godina kako možemo, kako nam sudbina dodijeli trenutke. Sedam godina smo uspjeli ostaviti iza nas i ponosno krećemo dalje. Kažeš mi da ljubiš me više, da želiš me više, a nije nam dano to više, zato ljubavi poštujmo svaki i najmanji trenutak u kojem smo samo mi i ljubav naša.

Razmišljala sam kako da najavim sama sebe. Zapravo kako da najavim tribinu na kojoj će biti recital nekih mojih novijih i nekih starijih stihova, tek toliko da se vidi jesam li ili nisam napredovala u ovih sedam godina koliko pišem. Dakle neću sada pisati roman da bih vas pozvala 03.06. 2011. na poetsku tribinu u udrugu pjesnika „V. Majer“ Zagreb ulica Pavla Hatza br. 8 sa početkom u 19h. vjerujem da će biti lijep program jer dolazi moja kći sa svojim didgeridoo-uom ili skraćeno za naš jezik „diđ-em“. Uguglajte pa ćete saznati što je to, za one koji ne znaju. Isto tako će doći moji prijatelji iz KUD-a (Remete). Vjerujem da će biti bar jedna gitara. Neće manjkati ni slastica i tekućih pitanja. Dakle svi ste pozvani nemojte se nećkati, dođite ja vas čekam.

Dva gumba, gornja, otkopčana,
Daju ti znak gdje pogled
Usmjeriti trebaš.
Dva gumba, gornja, otkopčana, govore
Što ostali gumbi očekuju.
Dva gornja, otkopčana,
Šutnjom ti predaju
Sve što bluza ispod skriva.
Ne brzaj,
Uživaj putujući
Tim putem sigurno označenim.
Ne brzaj,
Osluhni što misli tvoje rade,
Poslušaj što tijelo tvoje govori,
Pogledaj kako su ti nestrpljive ruke.
Ne brzaj,
Uživaj u treperenju koje ti utrobu budi.
Ne brzaj, molim te.
Želim danas osjetiti svu strast
Razodijevanja tvojim rukama.

Gledam sa zidića uz mol kako
Zaurla more, zapjene vali hrid
I bijes se silan sruči nazad u dubine tamne.
Krik galeba pod oblake odlazi
Javljajući oluje blizinu.
Skrovište on traži
U bezglavom letu
Krila strahu predajući.
A oblaci se zgusnuli
U tamnu se neman pretvaraju
I dolaze, silaze, silaze tromo se valjajući.
Sa Huma se spuštaju kao utvare.
Znam sručit će se na kamene ulice,
Na kale stare što moru se spuštaju.
Sručit će se ljutito
Na krovove kamene stare
I ostatke starosti slomiti
Uz prasak groma.
Lomit će orlušine burne stabla mlada
I lavandu iz korijena vadit,
Samo masline stoljetne odoljet će
Samo masline odoljeti znaju i ribar stari
Što barku svoju kući vraća
Posejdonu u inat
Dok more ga valja i oko njega urla
Ruka čvrsto veslo drži,
A kad je brodicu svoju uz mol zavezao
Na pučinu se zagledao
Kao da se sa prijateljem pozdravlja,
Ja ga gledam sa zidića uz mol
Mahnem i on meni
Sve na trenutak utihnu
Zatim munja prošara nebo
Krik galeba i prasak groma,
Oblaci njedra svoja otvoriše,
A ja ostajem na zidiću uz mol
I bez razmišljanja puštam
Da me ljetni pljusak
Do kože moći.



26.01.2011.

Kažeš da ljubiš me svakim dolaskom više,
Da želiš me više nego što ukrasti vremenu možemo.
Kažeš da odoljeti ne možeš,
Ni živjeti bez nas ne želiš,
A ja te slušam bez riječi.
Što da ti odgovorim kada odgovora nema.
Vrijeme je naš prijatelj i neprijatelj.
Vrijeme nas spaja i razdvaja,
Daje i uzima najslađe trenutke,
A ti me ljubiš, govoriš da me ljubiš.
Smijem li riječima tvojim vjerovati,
Rukama tvojim, tvom pogledu, zagrljajima tvojim?
Smijem li vjerovati bez straha iako pomislim
Da dan će doći i jutro sjajno svanuti,
A tebe biti neće na mom pragu?
Govoriš da previše brinem,
A ja ne znam drukčije i strahujem,
I ljubim te, i ne želim da strahovi moji ožive.
Kažeš mi i ja tebi da svakim te dolaskom
Ljubim više.

SRETAN MAJČIN DAN!